SVETOMIR JOVANOVIC·НЕДЕЉА 24.ДЕЦЕМБАР 2017.
Ispričaću vam neispričanu priču.Priču iz davnih vremena koju niko čuo nije. Ili se jednostavno ne seća ni kada, ni gde,ni od koga ju je čuo.Jednostavno je zna.A njemu je poznata jer je možda u prehodnom životu sam bio i proživeo tu priču.Ko to zna.Tako i ja, ne znam od koga sam je čuo. Verovatno ću ja biti taj prvi koji će je i ispričati. A možda je to i deo mog nekadašnjeg života koji sam ja preživeo.Gledano sa te strane,kako ljudi kažu: “U predhodnom životu su možda bili ovo ili ono”.I ako je tako, ja i sam neznam šta sam i dali sam tada uopšte i bio.Ali…
Prica ide ovako
U davna stara vremena postajalo je neko selo negde u ravnici.Kako su zvali širu okolinu tog sela,ali niko nije znao zašto taj prostor tako zovu. Kada u tom kraju ima brda i dolina,planina i šuma,pašnjaka i njiva.Ali kome je to i bitno. Kada pitaš narod sa tog prostora obično samo kažu da su iz ravnice.I svi onda znaju odakle su oni.U tom selu živela je jedna višečlana porodica.Otac,majka i tri kćeri. Suzana najstarija kći.I bliznakinje Slavica i Snežana (tri godine mlađe).Porodica koju su svi seljani cenili i poštovali.
Te tri kćeri su bile lepe i pametne.Svaka na svoj način.I međusobno su se slagale, poštovale i volele.Ali Suzana, iako je bila tako dobra, plemenita kao i bliznakinje,igrom sudbine imala je zdravstvenih problema.Probleme sa nogama koje su je bolele .Nije mogla da se kreće kao ostali ljudi.A kamo li da potrči kao ostale dve sestre.Bez obzira što je bila najstarija uvek je neko morao biti pored ili blizu nje, da je „pogura“(kad to bude potrebno).Otac i majka su uvek bili tu za nju.Da joj pomognu, poguraju i povedu na pravi put.Možda nešto više nego za ostale dve kćeri.Ali to su samo oni u porodici primećivali.Gledano sa strane roditelji su bili tu za svako svoje dete podjednako .
Pošto su imali stado ovaca svakodnevno su odlazili (tako skupa) po okolnim pašnjacima i čuvali svoje stado.Ali kako je okolina toga sela bila u ravnici i brdima, morali su odlaziti i na tim pasnjacima na brdu.Iako je to bio i veći napor Suzani zbog problema sa nogama,ona se nije predavala ni odvajala od svojih. Svi su uvek bili tu da joj pomognu ako joj zatreba pomoć.Toga dana su krenuli ka brdu, iznag samog sela sa svojim stadom.Suzana ih je pratila ali sa naporom koji je ulagala u svaki naredni korak.Sve više i više kako bi ostala u koraku sa ostalima.Kada su došli nadomak pašnjaka kome su se uputili, ugledali su hrast koji se podigao po sred njega.Onako veliki pokazivao je sebe, svoju veličinu.Tako usamljen na pašnjaku delovao je kao gazda i čuvar cele okoline. Ovčari,a i ovce su se osecale zaštićeno kada se nađu tu u njegovoj blizini. Videvši da je blizu i da će videti svoje sa tog mesta, Suzana pozva oca i reče mu da će sesti malo tu na kamenu pored puta da malo odmori,a na pašnjak će doći kasnije.Otac i majka su se samo pogledali.Videli su i sami da je ovo bio napor za Suzanu.Majka joj odobri da ostane i odmori malo,a potom da dođe na pašnjak kod hrasta.
Sedajući nakamen ,devojka se iznenadi kako je kamen hladan za razliku od ostalog kamenja u okolini. Vrelo avgustovsko sunce je zagrejalo i vazduh i zemlju.A kamenje se „usijalo „ da se moglo opeći jaje na njemu.Suzani je tako prijalo sedenje na tom kamenu.A pogledom je pratila svoje sestre kako odlaze u daljinu.Razmišljala je o svom životu koji je bio pun bola.Zašto,zašto nisam i ja kao moje sestre?Zdrava,vesela i srećna.Nego me prati ova zla sudbina da trpim bolove, da nemogu da hodam. Potekoše joj suze niz njene obraze kao potok.Posle kraćeg vremena se smirila i ustala.Krenula je ka pašnjaku.Tako ju je osvežilo,odmorilo sedenje na tom kamenu.Pa kada je ustala i krenula dalje primetila je da lakše korača.To su primetili i njeni. Sedeći oni u hladovini hrasta , videli su da neko dete ide ka njima.Pitali su se ko je to.Moglo se već videti i odeća u kojoj je obučeno to dete.Videli su da je obučeno slično kao njihova ćerka, ali…Ma jeste, to je naša Suzana! Kako lakše korača.Baš su se obradovali tome.A sestre Slavica i Snežana od radosti otrčaše u zagrljaj svojoj sestri.Niko od njih tokom večeri nije komentarisao to poboljšanje kod Suzane . Ne da nisu želeli da pričaju o tome, već je svako od njih u svom “ćošku” stezao svoje palčeve sa željom da i njihova Suzana uskoro može da potrči za ovcama.Bili su srećni,presrećni bez obzira što su ćutali.Taj zračak nade se video u njihovim očima ispunjenim ponekom suzom radosnicom.I jedva su čekali da svane.Da u svetlosti dana vide Suzanu kako hoda.I molili boga da se do jutra ne vrati sve na staro.
Jutarnje sunce je izronilo iza brdašca polako obasjavajuci jednu po jednu seosku mahalu.Kako se ko budio iz postelje, odmah je odlazilio do Suzanine sobe, ali nje nije bilo.A na stolici pored kreveta je stajala prazna šolja iz koje je Suzana svakog jutra pila mleko.A Suzana? Suzana od sreće nije mogla oka da sklopi te noći.Ustala je u ranu zoru.Kako je ko ustajao i video da Suzana nije u svom krevetu izlazio bi napolje. A ugedavši Suzanu kako šeta po dvorištu, pustali su niz lice pokoju suzu radosnicu.Naravno taj hod nije bio savršen ali u odnosu na ono kako je do juče bilo, ovo je….
Kao i svakog jutra krećući na pašnjak roditelji su spremali šta da ponesu. I pravili planove za taj dan.Nagovarali su oni Suzanu da ostane kući,da se ne izlaže naporu, jer joj je malo bolje.A Suzana je sva u suzama tražila da krene sa njima.Da budu i toga dana zajedno kao i do sada.Ma nije ona plakala samo zbog toga da bi bila sa njima.Već i sama videvši da joj je od juče bolje, želela je ponovo da ode do onog kamena i posedi opet na njemu.Uverena da će joj on pomoći da prvi put u životu potrči kao i sva ostala deca.Ali to svojima nije rekla. Popustili su njeni i pristali.Kao i svakog dana do sada,svi su krenuli sa svojim stadom.A bili su presrecni kada su videli da njihova najstarija kćerka bez poteškoća koračala putem koji je juče jedva i sa svelikim naporom savladala.
Došavši do onog mesta na kome je juče odmarala Suzana reče svojima da će opet malo tu odmoriti i da će kasnije doći kod njih.A pogledom je tražila kamen na kome je juče sedela.Otac joj reče da se odmori ,da ne žuri,a kada se dovoljno odmori, dođe gore na pašnjak.Suzana sede opet na kamen.I ponovo oseti neko blaženstvo kroz svoje telo.Opusti se i uspava tu na kamenu.Kao da je u toploj postelji. I utonu u prelepi san.
Spavala je ona sa osmehom na licu duže vreme.A u jednom trenutku se trgnu iz sna i skoči na noge.Videvši da već pada mrak, besna na samu sebe nasloni nogu na kamen na kome je do malopre sedela i prelepo sanjala, gurnu ga niz liticu. Kamen pojureći nadole udari u drugi kamen na putu prema dolini.I prepolovi se .Jedna polovina ostade tu na brdašcetu nedaleko od puta.A druga polovina je niz liticu ubrzavala i survala se sve do padine, u blizini njihovog sela.U nekom gustišu.Tako da se više ne vidi gde je.Tu će on ostati za sva vremena.U tom gustišu kraj sela. I niko ga nikada neće naći.Moći će samo neko osetiti njegovo prisustvo.Ali ga očima nikada niko neće videti. Od tada, tu oko tog kamena se u avgustu mesecu rascveta neko prelepo cveće.Tako i dan danas.I kažu da takav cvet postoji samo na tom prostoru i nigde više na svetu.Od tada miris tog cveta svakog avgusta deluje smirujuće na ljude u okolini.
A Suzana tek kada odgurnu kamen, shvati da ima snage u svojim nogama, kao nikada pre.I otrča ona svojima na pašnjak. A njeni su se upravo spremali da krenu kući. Kada su je ugledali onakvu zajapurenu u trku,svoju sreću nisu mogli da sakriju.Kada je stigla do njih svi su se međusobno zagrlili i plakali od sreće.A kako i nebi, bili su presrećni.Kada im je dete prohodalo.
Ta porodica i dan danas čuva svoje stado.Ponekad prolazi tim putem sa stadom i svojom decom.Ali niko se i ne seti onog kamena koji je pomogao njihovom detetu. Ni u međusobnom razgovoru,a kamoli da svrate da ga potraže.Ni roditelji, ni deca, ni najstarija ćerka Suzana.Ni da požele da vide gde je i kako je taj kamen koji je bio tu vidljiv sa puta.A sada nije tu.Niko da ga potraži.Pa da. Kome treba kamen bez srca i duše.Pa to je samo kamen.A da li je tako?
Kamen koji je ostao tu na brdu onako polovičan i dan danas razmišlja o Suzani.A nije to bio običan kamen.A možda jeste bio običan do onog trenutka kada je Suzana sela na njega,a njena suza pokvasila njegovu površinu.U tim suzama je taj kamen osetio koliko je njena duša dobra i plemenita. Odluči da joj pomogne po svaku cenu.Ne žaleći sebe.I nije žalio.Prvog dana kada je sela prebrzo je ustala pa nije uspeo da joj preda dovoljno svoje energije.Ali je zato drugog dana dao celog sebe da je napuni svojom enegijom dok je Suzana spavala. Zašto me onda onako gurnula.Da nisam odgurnut sa puta sada bih znao kako je ona .Da sam ostao gore onako ceo možda bi ona još koji put sela tu.A tada bih se potrudio da joj dam još moje snage .Moju snagu da prenesem njoj.
Da! Misli kamen vrlo često na nju. Polovina kamena koja je ostala tu blizu puta, čuje njihove glasove kada prolaze putem. I pita se kako li je Suzana?Dali sam joj dovoljno pomogao da zauvek bude dobro? Ili je samo tih dana bila bolje. Da nisam preneo svoju snagu Suzani nebih oslabio sebe.A da nisam oslabljen od tog svog davanja nebih se prepukao na pola.Bio bih i dalje ceo u punoj kamenoj snazi.Ne, nije mu ŽAO zbog toga.Ali, bar da odavde mogu videti to dete ponovo.Da bar znam kako je.Nebi mi tako teško padalo to što nisam više sasvim svoj.I što nisam u svojoj punoj veličini i snazi.Nego ovako podvojen.Da mi je samo znati? Ja sam bio dobar kamen. Kakav bih ja bio temelj kuće!A kome sada ja trebam?Kome trebam ovako polovičan i oslabljen?Kada ne trebam i ne seća se ni neko kome sam dao deo sebe,svoju snagu.
To je ta priča.Priča o devojčici ili o kamenu.Prosudite sami.Priča koju nije niko nikada čuo.A neki je ipak znaju.Možda zato što su u predhodnom životu bili otac,majka ili Suzana.Ili neko od sestara Slavice ili Sunčice.Ili tada samo jedan kamen koji nikome netreba.I koji priča ovu priču.
KRAJ
Ne, nije kraj.To već znate.Ovo je…
NEISPRIČANA PRIČA sele.j
Autor Jovanović Svetomir ( sele.j )
Lektor profesor razredne nastave Marina Blagojević
Sve komentare, i kontakt na sele.j@live,com
Ispričaću vam neispričanu priču.Priču iz davnih vremena koju niko čuo nije. Ili se jednostavno ne seća ni kada, ni gde,ni od koga ju je čuo.Jednostavno je zna.A njemu je poznata jer je možda u prehodnom životu sam bio i proživeo tu priču.Ko to zna.Tako i ja, ne znam od koga sam je čuo. Verovatno ću ja biti taj prvi koji će je i ispričati. A možda je to i deo mog nekadašnjeg života koji sam ja preživeo.Gledano sa te strane,kako ljudi kažu: “U predhodnom životu su možda bili ovo ili ono”.I ako je tako, ja i sam neznam šta sam i dali sam tada uopšte i bio.Ali…
Prica ide ovako
U davna stara vremena postajalo je neko selo negde u ravnici.Kako su zvali širu okolinu tog sela,ali niko nije znao zašto taj prostor tako zovu. Kada u tom kraju ima brda i dolina,planina i šuma,pašnjaka i njiva.Ali kome je to i bitno. Kada pitaš narod sa tog prostora obično samo kažu da su iz ravnice.I svi onda znaju odakle su oni.U tom selu živela je jedna višečlana porodica.Otac,majka i tri kćeri. Suzana najstarija kći.I bliznakinje Slavica i Snežana (tri godine mlađe).Porodica koju su svi seljani cenili i poštovali.
Te tri kćeri su bile lepe i pametne.Svaka na svoj način.I međusobno su se slagale, poštovale i volele.Ali Suzana, iako je bila tako dobra, plemenita kao i bliznakinje,igrom sudbine imala je zdravstvenih problema.Probleme sa nogama koje su je bolele .Nije mogla da se kreće kao ostali ljudi.A kamo li da potrči kao ostale dve sestre.Bez obzira što je bila najstarija uvek je neko morao biti pored ili blizu nje, da je „pogura“(kad to bude potrebno).Otac i majka su uvek bili tu za nju.Da joj pomognu, poguraju i povedu na pravi put.Možda nešto više nego za ostale dve kćeri.Ali to su samo oni u porodici primećivali.Gledano sa strane roditelji su bili tu za svako svoje dete podjednako .
Pošto su imali stado ovaca svakodnevno su odlazili (tako skupa) po okolnim pašnjacima i čuvali svoje stado.Ali kako je okolina toga sela bila u ravnici i brdima, morali su odlaziti i na tim pasnjacima na brdu.Iako je to bio i veći napor Suzani zbog problema sa nogama,ona se nije predavala ni odvajala od svojih. Svi su uvek bili tu da joj pomognu ako joj zatreba pomoć.Toga dana su krenuli ka brdu, iznag samog sela sa svojim stadom.Suzana ih je pratila ali sa naporom koji je ulagala u svaki naredni korak.Sve više i više kako bi ostala u koraku sa ostalima.Kada su došli nadomak pašnjaka kome su se uputili, ugledali su hrast koji se podigao po sred njega.Onako veliki pokazivao je sebe, svoju veličinu.Tako usamljen na pašnjaku delovao je kao gazda i čuvar cele okoline. Ovčari,a i ovce su se osecale zaštićeno kada se nađu tu u njegovoj blizini. Videvši da je blizu i da će videti svoje sa tog mesta, Suzana pozva oca i reče mu da će sesti malo tu na kamenu pored puta da malo odmori,a na pašnjak će doći kasnije.Otac i majka su se samo pogledali.Videli su i sami da je ovo bio napor za Suzanu.Majka joj odobri da ostane i odmori malo,a potom da dođe na pašnjak kod hrasta.
Sedajući nakamen ,devojka se iznenadi kako je kamen hladan za razliku od ostalog kamenja u okolini. Vrelo avgustovsko sunce je zagrejalo i vazduh i zemlju.A kamenje se „usijalo „ da se moglo opeći jaje na njemu.Suzani je tako prijalo sedenje na tom kamenu.A pogledom je pratila svoje sestre kako odlaze u daljinu.Razmišljala je o svom životu koji je bio pun bola.Zašto,zašto nisam i ja kao moje sestre?Zdrava,vesela i srećna.Nego me prati ova zla sudbina da trpim bolove, da nemogu da hodam. Potekoše joj suze niz njene obraze kao potok.Posle kraćeg vremena se smirila i ustala.Krenula je ka pašnjaku.Tako ju je osvežilo,odmorilo sedenje na tom kamenu.Pa kada je ustala i krenula dalje primetila je da lakše korača.To su primetili i njeni. Sedeći oni u hladovini hrasta , videli su da neko dete ide ka njima.Pitali su se ko je to.Moglo se već videti i odeća u kojoj je obučeno to dete.Videli su da je obučeno slično kao njihova ćerka, ali…Ma jeste, to je naša Suzana! Kako lakše korača.Baš su se obradovali tome.A sestre Slavica i Snežana od radosti otrčaše u zagrljaj svojoj sestri.Niko od njih tokom večeri nije komentarisao to poboljšanje kod Suzane . Ne da nisu želeli da pričaju o tome, već je svako od njih u svom “ćošku” stezao svoje palčeve sa željom da i njihova Suzana uskoro može da potrči za ovcama.Bili su srećni,presrećni bez obzira što su ćutali.Taj zračak nade se video u njihovim očima ispunjenim ponekom suzom radosnicom.I jedva su čekali da svane.Da u svetlosti dana vide Suzanu kako hoda.I molili boga da se do jutra ne vrati sve na staro.
Jutarnje sunce je izronilo iza brdašca polako obasjavajuci jednu po jednu seosku mahalu.Kako se ko budio iz postelje, odmah je odlazilio do Suzanine sobe, ali nje nije bilo.A na stolici pored kreveta je stajala prazna šolja iz koje je Suzana svakog jutra pila mleko.A Suzana? Suzana od sreće nije mogla oka da sklopi te noći.Ustala je u ranu zoru.Kako je ko ustajao i video da Suzana nije u svom krevetu izlazio bi napolje. A ugedavši Suzanu kako šeta po dvorištu, pustali su niz lice pokoju suzu radosnicu.Naravno taj hod nije bio savršen ali u odnosu na ono kako je do juče bilo, ovo je….
Kao i svakog jutra krećući na pašnjak roditelji su spremali šta da ponesu. I pravili planove za taj dan.Nagovarali su oni Suzanu da ostane kući,da se ne izlaže naporu, jer joj je malo bolje.A Suzana je sva u suzama tražila da krene sa njima.Da budu i toga dana zajedno kao i do sada.Ma nije ona plakala samo zbog toga da bi bila sa njima.Već i sama videvši da joj je od juče bolje, želela je ponovo da ode do onog kamena i posedi opet na njemu.Uverena da će joj on pomoći da prvi put u životu potrči kao i sva ostala deca.Ali to svojima nije rekla. Popustili su njeni i pristali.Kao i svakog dana do sada,svi su krenuli sa svojim stadom.A bili su presrecni kada su videli da njihova najstarija kćerka bez poteškoća koračala putem koji je juče jedva i sa svelikim naporom savladala.
Došavši do onog mesta na kome je juče odmarala Suzana reče svojima da će opet malo tu odmoriti i da će kasnije doći kod njih.A pogledom je tražila kamen na kome je juče sedela.Otac joj reče da se odmori ,da ne žuri,a kada se dovoljno odmori, dođe gore na pašnjak.Suzana sede opet na kamen.I ponovo oseti neko blaženstvo kroz svoje telo.Opusti se i uspava tu na kamenu.Kao da je u toploj postelji. I utonu u prelepi san.
Spavala je ona sa osmehom na licu duže vreme.A u jednom trenutku se trgnu iz sna i skoči na noge.Videvši da već pada mrak, besna na samu sebe nasloni nogu na kamen na kome je do malopre sedela i prelepo sanjala, gurnu ga niz liticu. Kamen pojureći nadole udari u drugi kamen na putu prema dolini.I prepolovi se .Jedna polovina ostade tu na brdašcetu nedaleko od puta.A druga polovina je niz liticu ubrzavala i survala se sve do padine, u blizini njihovog sela.U nekom gustišu.Tako da se više ne vidi gde je.Tu će on ostati za sva vremena.U tom gustišu kraj sela. I niko ga nikada neće naći.Moći će samo neko osetiti njegovo prisustvo.Ali ga očima nikada niko neće videti. Od tada, tu oko tog kamena se u avgustu mesecu rascveta neko prelepo cveće.Tako i dan danas.I kažu da takav cvet postoji samo na tom prostoru i nigde više na svetu.Od tada miris tog cveta svakog avgusta deluje smirujuće na ljude u okolini.
A Suzana tek kada odgurnu kamen, shvati da ima snage u svojim nogama, kao nikada pre.I otrča ona svojima na pašnjak. A njeni su se upravo spremali da krenu kući. Kada su je ugledali onakvu zajapurenu u trku,svoju sreću nisu mogli da sakriju.Kada je stigla do njih svi su se međusobno zagrlili i plakali od sreće.A kako i nebi, bili su presrećni.Kada im je dete prohodalo.
Ta porodica i dan danas čuva svoje stado.Ponekad prolazi tim putem sa stadom i svojom decom.Ali niko se i ne seti onog kamena koji je pomogao njihovom detetu. Ni u međusobnom razgovoru,a kamoli da svrate da ga potraže.Ni roditelji, ni deca, ni najstarija ćerka Suzana.Ni da požele da vide gde je i kako je taj kamen koji je bio tu vidljiv sa puta.A sada nije tu.Niko da ga potraži.Pa da. Kome treba kamen bez srca i duše.Pa to je samo kamen.A da li je tako?
Kamen koji je ostao tu na brdu onako polovičan i dan danas razmišlja o Suzani.A nije to bio običan kamen.A možda jeste bio običan do onog trenutka kada je Suzana sela na njega,a njena suza pokvasila njegovu površinu.U tim suzama je taj kamen osetio koliko je njena duša dobra i plemenita. Odluči da joj pomogne po svaku cenu.Ne žaleći sebe.I nije žalio.Prvog dana kada je sela prebrzo je ustala pa nije uspeo da joj preda dovoljno svoje energije.Ali je zato drugog dana dao celog sebe da je napuni svojom enegijom dok je Suzana spavala. Zašto me onda onako gurnula.Da nisam odgurnut sa puta sada bih znao kako je ona .Da sam ostao gore onako ceo možda bi ona još koji put sela tu.A tada bih se potrudio da joj dam još moje snage .Moju snagu da prenesem njoj.
Da! Misli kamen vrlo često na nju. Polovina kamena koja je ostala tu blizu puta, čuje njihove glasove kada prolaze putem. I pita se kako li je Suzana?Dali sam joj dovoljno pomogao da zauvek bude dobro? Ili je samo tih dana bila bolje. Da nisam preneo svoju snagu Suzani nebih oslabio sebe.A da nisam oslabljen od tog svog davanja nebih se prepukao na pola.Bio bih i dalje ceo u punoj kamenoj snazi.Ne, nije mu ŽAO zbog toga.Ali, bar da odavde mogu videti to dete ponovo.Da bar znam kako je.Nebi mi tako teško padalo to što nisam više sasvim svoj.I što nisam u svojoj punoj veličini i snazi.Nego ovako podvojen.Da mi je samo znati? Ja sam bio dobar kamen. Kakav bih ja bio temelj kuće!A kome sada ja trebam?Kome trebam ovako polovičan i oslabljen?Kada ne trebam i ne seća se ni neko kome sam dao deo sebe,svoju snagu.
To je ta priča.Priča o devojčici ili o kamenu.Prosudite sami.Priča koju nije niko nikada čuo.A neki je ipak znaju.Možda zato što su u predhodnom životu bili otac,majka ili Suzana.Ili neko od sestara Slavice ili Sunčice.Ili tada samo jedan kamen koji nikome netreba.I koji priča ovu priču.
KRAJ
Ne, nije kraj.To već znate.Ovo je…
NEISPRIČANA PRIČA sele.j
Autor Jovanović Svetomir ( sele.j )
Lektor profesor razredne nastave Marina Blagojević
Sve komentare, i kontakt na sele.j@live,com